Piše: Merima Mustafić
Pravo na privatni i porodični život je osnovno ljudsko pravo, ali nažalost za bosanskohercegovačko društvo ne možemo reći da poštuje to pravo LGBTIQ+ osoba. Iako postoje porodice koje su dobronamjerne i imaju razumijevanje za člana_icu porodice koji se izjasni kao LGBTIQ+ osoba, također postoji i velika većina porodica koje ne žele prihvatiti člana_icu svoje porodice onakvog kakav on_a zaista jeste. Prema tome, veliki broj LGBTIQ+ osoba se susreće sa ugrožavanjem njihovog prava na privatnost i na porodičan život već u primarnoj porodici. Međutim, ta diskriminacija se nastavlja i kasnije, kada LGBTIQ+ osoba želi da, na primjer, osnuje vlastitu porodicu, odnosno sklopi brak, zasnuje vanbračnu zajednicu ili usvoji dijete. Prema tome, govoriti o porodici i porodičnim odnosima u kontekstu prava LGBTIQ+ osoba je veoma važno, ali je uzgred važno spomenuti i kako veliki broj LGBTIQ+ osoba ima drugačije razmišljanje o porodici i porodičnim odnosima. Jedna od njih je i M., lezbejka koja je pristala da anonimno kaže nešto o tome šta za nju znači porodica, kako se osjeća u istoj, te kako zamišlja svoju budućnost glede porodičnih i partnerskih odnosa.
Šta je za tebe porodica i ko sve čini tvoju porodicu?
Za mene lično, to je nešto što je sistematski osmišljeno kako bismo imali dodatna zanimanja, profesije i institucije poput države, matičara, vjerskih institucija, pravnika_ca, itd. Pola tih radnih mjesta ne bi ni postojalo da ne postoji porodica, odnosno država, jer sam mišljenja da je sve to uvezano. Shvatili su da im se ne bi isplatilo da su svi ljudi slobodni bez ikakvih vezivanja, zavisnosti i ograničenja. Zamislite da se samo rađamo slobodni i da nas odgajaju po „slobodnom duhu“, tj. bez tradicije, religije i razlika. Svi bismo bili članovi jedne velike porodice i ne bi se razdvajali po krvnim vezama zbog kojih su nastajali i ratovi. No, to je već druga i duga priča. Kapitalističkom sistemu odgovara „brža zarada“, od toga da su svi ljudi pojedinačno slobodni i neovisni. Tačnije, mišljenja sam da su to sve muškarci, koji su zapravo na čelu tog sistema, izmislili da bi žene učinili „vezanim“ za sebe, da bismo mi snosile neku odgovornost i da bi osjećale grižnju savjest i imale strah od samoće i starosti, odnosno da bi nas oni mogli bar na taj način ucjenjivati i kontrolirati. Toliko su ušli u srž sistema, do te mjere da su čak uveli i u religijama činjenicu da je grijeh da se žena ne uda, te tako ženama utjeruju grižnju savjest, kajanje, strah od okoline, strah od Boga, strah od starosti, strah od samoće i bespomoćnosti, strah od siromaštva i samo strahove i strahove. Očito je kako se sistem hrani tim našim strahovima i daje nam u zamjenu neku lažnu sigurnost.
Da li smatraš da je vrijeme da se termin tradicionalna porodica redefinira i ako se slažeš s tim, kako bi izgledala tvoja savršena porodica?
Apsolutno. Bez potpisa na papiru, jer porodica ne bi trebala biti nekakav „ugovor“ koji moraš potpisati da te „poslovni partner“ ne prevari ili u slučaju da te prevari, da ga možeš sudski goniti. Kakav samo dugotrajni i skup proces, kako finansijski, a tako i psihički! Međutim, znam da se taj sistem neće srušiti zbog mene i mog mišljenja.
Na šta te sve asocira sintagma porodično okupljanje i kako zamišljaš svoje idealno porodično okupljanje?
Svaki dan mi je porodično okupljanje kod kuće – veselo, sa puno osmijeha, ljubavi, sreće, udobnosti sa sestrom i majkom. Odlično se slažemo. Najvažnija je ugodna atmosfera, to su i moji najbolji prijatelji, ali i moje dvije mačke, koje također čine dio moje porodice. Što se tiče idealnog porodičnog okupljanja, ja mogu u svoje ime reći da ja to već imam, s tim da smatram da riječ „idealno“ zapravo ni ne postoji. Jedino što kvari tu riječ „idealno“ je to da bih voljela da su članice moje porodice više otvorene u razmišljanju koliko i ja, posebno što se tiče seksualnog opredjeljenja. Međutim, i dalje mislim da je to upravo krivica patrijarhalnog sistema vrijednosti.
Da li si svojoj porodici saopštila da si lezbejka i kako su oni reagirali?
Ne, nisam.
Zašto ne, i šta misliš kakva bi njihova reakcija bila da znaju da si lezbejka?
Vjerovatno bi bili razočarani.
Kako bi, sukladno tvom mišljenju, roditelji zapravo trebali da reaguju kad bi se njihovo dijete autovalo?
Da se oslobode od ograničenja, tradicionalnih razmišljanja i ostalih „okova“ koje je sistem nametnuo, te da shvate da je to zapravo nešto što je sasvim normalno.
Da li smatraš da su prava koja se tiču partnerskih odnosa i zasnivanja porodice LGBTIQ+ osobama u BiH ograničena i da li osjećaš tu diskriminaciju na vlastitoj koži?
Da, smatram, ali lično nisam doživjela diskriminaciju u tom pogledu.
Da li bi, na primjer, jednog dana željela da sklopiš brak ili osnuješ vlastitu porodicu, a pri tome osjećaš da ti država i društvo to ne omogućavaju?
Ja nikad nisam maštala o tome da sklopim brak ili da osnujem vlastitu porodicu. Ni u snu. Ne brinem se za „pad nataliteta“, jer će se svakako populacija smanjiti ratovima. Nestali su prije mene i Maye, Babilonci, Egipćani, Indijanci i mnogi drugi, te ne smatram da je moja krv nešto „posebna“ pa da treba da se očuva. Mislim da su takvo razmišljanje osmislili samo patrijarhalni i tradicionalni muškarci. Primjeri za to su pitanja kao što su: Čija je veća porodica? Čija je najstarija krvna loza? itd. Djecu, s druge strane također ne želim, jer nemaju baš sve djevojke majčinski instinkt. Oni koji vole djecu, a ne mogu ih imati, neka ih usvoje. Ja lično smatram da je dijete teret, obaveza, da košta, da traži pažnju, a ja nisam za to, jer se fokusiram samo na sebe. Sebična sam, ali sam barem iskrena. Ako rađaš iz ljubavi to je tvoja stvar, ali ne mora značiti da neko voli ono što i ti voliš, jer smo svi, na sreću, različiti. Koliko samo heteroseksualnih parova ne zna da odgaja djecu na pravi način? Stoga svako malo pročitamo u novinama da je neko dijete doživjelo nasilje u porodici. Do toga dolazi zato što ne rađaju svi djecu zbog ljubavi, već zbog nastavka loze, patrijarhalnih očekivanja, ličnih interesa, slučajno ili zbog strahova od sistema koje sam ranije navela. Dakle, postoji velika distinkcija između želje da budete roditelj i da li ste sposobni da budete roditelj. Imati dijete je vrlo ozbiljna odgovornost kojoj se moraš posvetiti i usmjeriti svu svoju pažnju i ljubav, te je očito kako to nije za svaki tip ličnosti. Neki pojedinci nisu na dovoljno visokom emocionalnom razvoju, a drugi nisu na dovoljno visokom socijalnom razvoju. Moram da budem na strani onih koji su ustrajni u svojoj želji da provedu život bez djece, jer su iskreni, spoznali su sebe i znaju šta žele baš kao i ja, jer sam slobodan čovjek. Ja sam lezbejka i ne pada mi na pamet ni da sa djevojkom imam dijete, jer sebe smatram nezavisnim i slobodnim čovjekom. Neću da se vežem ni za koga. Sloboda je za mene pojam sreće. Sreća je da smo različiti tipovi, pa eto neke žene ipak održavaju tu „ljudsku vrstu“ koju će ili sam čovjek ili eventualno prirodne nepogode svakako uništiti.
Šta bi poručila nepodržavajućim roditeljima i ostalim članovima porodice?
Roditelji, dopustite svom djetetu da bude ono što jeste, ukoliko iskreno želite svom djetetu da bude sretno u životu!
Recent Comments