Piše: Anisa Pračić-Šehić
Cilj ovogodišnje Bh. povorke ponosa, jeste da pokaže kako porodica s kojom smo krvno povezani, nije jedina porodica koju imamo. Svjesni smo da se veliki broj LGBTIQ+ osoba osjeća odbačeno od strane primarne porodice, te da neophodnu podršku, prihvatanje i ljubav nerijetko pokušavaju pronaći u drugim osobama, najčešće prijateljima. Takva je i Alenova priča, koji nažalost, kao gej osoba, nije naišao na razumijevanje i podršku u svojoj biološkoj porodici. Međutim, to ga nije spriječilo u tome da sam pronađe druge osobe koje će mu biti poput porodice gdje, između ostalih, navodi i svog partnera. Pročitajte Alenovu dirljivu priču u nastavku.
Šta ili ko za tebe čini porodicu?
Ne razmišljam baš mnogo o konceptu porodice, ali porodicu definitivno ne čini uvijek krvno srodstvo, niti nužno ljudska bića. Kao, eto, ja sam odrastao u toj nekoj porodici, ali osviještenost o njenom stepen disfunkcionalnosti mi ne dopušta da danas takvo okruženje zovem porodicom.
Šta porodica predstavlja za tebe?
U tradicionalnom smislu, porodica za mene predstavlja krvno vezanu grupu koja konformistički žrtvuje svoju autentičnost, sopstvo i vlastito blagostanje, a koja performativno cirkuliše transgeracijsku traumu. Kada bih pričao o idealnoj porodici, vjerovatno bi to bilo suprotno od prethodno navedenog, odnosno prostor gdje se kultivišu sloboda, suosjećajnost, obzirnost i rast svake vrste.
Na šta te asocira porodično okupljanje?
Možda tek u zadnje vrijeme, otkako sam stupio u romantičnu vezu s momkom, mogu vidjeti naša druženja (skupa s njegovom sestrom kada idem prenoćiti kod njih), kao potencijal onoga što se može ostvariti jednog dana ukoliko počnemo živjeti skupa, a što bi se moglo nazvati porodičnim okupljanjem. Mimo toga, nemam mnogo iskustva s porodičnim okupljanjima unutar svoje primarne porodice. Pretpostavljam da me to samo asocira na činjenicu da ljudi provode vrijeme skupa, kao i na sve ostalo što dolazi s time, bilo ono pozitivno ili negativno.
Koliko je porodica za tebe bitna u tvom životu?
Moja primarna porodica i ne baš toliko. Jedino sam sa mamom ostao u okej odnosima, iako me nikada nije prihvatila kao gej osobu. Sa ostatkom porodice nemam povezanost, ali tu povezanost sa širom porodicom ionako nikada nisam ni imao. Međutim, ako bih porodicu smatrao kao nešto što ću u budućnosti stvoriti s momkom, na primjer, odnosno budućim mužem, te možda još s najboljim prijateljem i još par osoba, tek tada bi tako koncipirana porodica bila značajna za mene, baš kao i individualni odnosi koje imam sa spomenutim osobama.
Šta bi poručio svojim vršnjacima?
Vršnjacima_kinjama bih poručio da svojoj porodici ne duguju apsolutno ništa, da kritičarski preispituju uticaj njihove porodice na njihovo blagostanje, kao i traumatske šablone ukoliko su prisutni, te da energiju preusmjere na izgradnju onih odnosa u kojima se druga strana autentično brine za nas. Međutim, sve ove stvari nisu gotove formule za kvalitetniji život, već akumulacija dugogodišnjeg osviještavanja, usvajanja novih vještina svih vrsta, te cjelokupnog rada na sebi. Tako da bi možda bilo konstruktivnije da kažem da, sa dozom nježnog skepticizma, promatraju sebe i svoju okolinu, te da čitaju.
Šta bi poručio roditeljima?
Apsolutno ništa što bi ih moglo promijeniti. Mami bih se zahvalio na svemu što je učinila do sada za mene, u onom kapacitetu kojeg dopušta ljudska nesavršenost u nesavršenom okruženju, a ocu bih poručio da sam sretan što je umro, s obzirom na štetu koju je počinio ljudima oko sebe, uključujući i mene.
Recent Comments