Piše: Anisa Pračić-Šehić

Porodični odnosi, podrška i dinamike predstavljaju važan segment života svake osobe. Iako svi i sve imamo sreću da kroz sazrijevanje, punoljetstvo i cjelokupan život, biramo naše male krugove, zajednice u kojima se osjećamo sigurno i zadovoljno, često je primarna porodica mjesto za kojim mnoge LGBTIQ+ osobe žude. Mnoge LGBTIQ+ osobe još uvijek nisu autovane svojoj porodici zbog straha od neprihvatanja, odbacivanja ili nasilja. Zbog toga su primorane skrivati svoj identitet, te nerijetko prilagođavati svoj život, osjećajući se često zarobljeno i nesretno. Tim povodom smo razgovarali sa jednom lezbejkom iz manjeg grada, koja još uvijek živi sa svojim roditeljima, u cilju donošenja autentičnih iskustava i priča o porodici i porodičnim okupljanjima. Razgovarali smo sa Alinom o tome koliko je bitna podrška porodice u procesu autovanja i prihvatanja.

Šta, odnosno ko za tebe čini porodicu?

Porodicu za mene čine moji roditelji, sestra i moj kućni ljubimac, predivni mali pas Pinky. Naravno, tu su i moji prijatelji_ce, sa kojima imam jedan divan odnos, međutim porodicu za  mene čine ljudi sa kojima imam krvno srodstvo i taj mali zalutali pas koji nas sve čini sretnima.

Šta porodica predstavlja za tebe?

Porodica, za mene, predstavlja svojevrsnu sigurnost, jer bez obzira na sve što život nosi, izazove i prepreke, nađemo način da se na, nama svojstven način, osjećamo sigurno jedni uz druge, i jedni kraj drugih, ili ipak onoliko koliko to možemo, s obzirom na to da sam se relativno skoro autovala, što sa sigurnošću povlači i slobodu. Još uvijek se prećutno zaobilaze teme tj. tema moje seksualne orijentacije, a nije baš ugodno kada se morate cenzurisati čak i kada gledate film zajedno, a u njemu se provlači LGBT tematika. Porodica zaista mora predstavljati siguran i slobodan prostor.

Na šta te asocira porodično okupljanje?

Kada čujem porodično okupljanje asocira me na zajednicu punu podrške, ljubavi, razumijevanja. Zajednicu ljudi sa kojima možeš biti ono što jesi, bez glume. Kada možete biti ono privatno ja, bez maske koju moramo predstavljati u društvu, u školi, na poslu. Međutim, stvarnost za mene je malo drugačija. Nosi sa sobom dosta stresa i skrivanja, prekrivanja, možda čak i tzv. duplog života. Nije lagodno kada na uobičajna pitanja, uz kafu, kako sam provela svoje slobodno vrijeme, sa svojim prijateljima, moram strijepiti ili, u najgorem slučaju, lagati za određene svoje prijatelje_ice koji_e nisu heteroseksualne orijentacije. Ponekad su to toliko apsurdna, pa čak i previše intimna pitanja, koja se generalno ne bi trebala dijeliti između roditelja i djece, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Tako da slobodno mogu reći da porodično okupljanje za mene predstavlja, u stvarnosti, jedan ogroman stres, a to nikako ne bi trebalo biti.

Koliko je bitna podrška porodice u procesu autovanja i prihvatanja za tebe?

Najbitnija. Prijatelji_ice i okolina vas u konačnici i ne moraju prihvatiti. Druge prijatelje_ice uvijek u životu možete naći, promijeniti mjesto stanovanja, ulicu, grad, državu, kontinent. Međutim, porodicu ne možete. Ja trenutno živim sa svojom porodicom, ali i da ne živim porodica je uvijek tu. Mogu se odseliti, živjeti svoj slobodan život, queer život, ali ću uvijek kada dolazim svojim roditeljima morati oblačiti drugo odijelo i biti ono što nisam. Zato mi je jako bitna podrška porodice, njihovo prihvatanje, jer bi to značilo u isto vrijeme da sam zaista sretna i zadovoljna, te da su tu uvijek za mene, ma šta bilo, kao što sam ja za njih,

Šta bi poručila svim roditeljima koji imaju LGBT djecu?

Svim roditeljima bih poručila da pružaju podršku svojoj djeci. Koliko god da im je šokantno na početku ili možda čak i čudno, sve će se vremenom sleći i doći na svoje, kao i da uopšte nije toliko teško prihvatiti tu činjenicu, koliko oni misle da jeste, da je queer život sasvim normalan i moguć. 

Share This