Za Bh. povorku ponosa pišu Amar Ćatović i Gordana Katana
U javnom diskursu, pogotovo na društvenim mrežama, često svjedočimo komentarima poput: „LGBTIQ osobe traže dodatna prava“ ili „LGBTIQ osobe traže više prava nego što ih imamo mi“, misleći na heteroseksualne osobe. Percepcija da LGBTIQ osobe zahtijevaju dodatna prava ili privilegiran položaj u društvu proizilazi iz činjenice da veliki broj građana_ki nisu upoznati_e koja prava nedostaju LGBTIQ osobama.
Realnost je potpuno drugačija, jer LGBTIQ osobe zahtijevaju isključivo jednak i ravnopravan tretman pred zakonom, traže isključivo prava koja mogu ostvariti heteroseksualne osobe.
LGBTIQ osobe kao i svi_e građani_ke ispunjavaju obaveze prema Bosni i Hercegovini, a to podrazumijeva plaćanje poreza kao što su porez na dodatnu vrijednost (PDV), porez na imovinu, porez na promet, porez na naslijeđe, itd.
Istovremeno, mnogobrojna su prava koja LGBTIQ osobama nisu zajamčena. U Bosni i Hercegovini nije regulirana istospolna zajednica bilo kroz institut braka ili institut životnog partnerstva (Slovenija, Hrvatska, Crna Gora su regulisale ovo pitanje). Radi boljeg razumijevanja prava i privilefija, važno je naglasiti da prije svega pravno regulirana zajednica muškarca i žene (brak), nije regulirana isključivo zbog ljubavi i ne predstavlja samo simbol vjernosti. Institut braka je institut porodičnog prava iz koje proizilazi niz prava za oba bračna partnera. Između ostalog institutom braka se uređuje niz odnosa između partnera kao što su: imovinski odnosi, nasljedni odnosi, poreski status bračnih partnera, prava i obaveze bračnih partnera u penzionom osiguranju, prava i obaveze partnera u sistemu obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Porodični zakon FBiH u članu 6 reguliše brak kao zakonom uređenu zajednicu između muškarca i žene, a na identičan način brak se definira i u Porodičnom zakonu RS-a, što znači da istospolni_e partneri_ce ne mogu ostvariti prava koja proizilaze iz instituta braka. U susjednim zemljama kao što su Hrvatska, Slovenija, a odnedavno i Crna Gora ovo pitanje je riješeno donošenjem novog zakona, Zakona o životnom partnerstvu, koji je sličan institutu braka. Ipak, valja navesti da se sadržaj prava koji pruža navedeni institut razlikuje od zemlje do zemlje. U suštini radi se o zakonu koji zapravo daje prava i obaveze istospolnim partnerima_cama kao i bračnim partnerima, međutim naziv je drugačiji, u određenim zemljama zakoni o životnom partnerstvu ne regulišu mogućnost usvajanja, invitro oplodnje, te mogućnost stjecanja starateljstva nad djecom, odnosno ne postoji mogućnost da LGBTIQ osobe postanu zajednički roditelji, što ponovo dovodi u pitanje ravnopravnu zakonsku zaštitu svih partnera_ica bez obzira na seksualnu orijentaciju.
Dana 19.10.2018. godine na prijedlog Federalnog ministarstva pravde, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je odlučila da će imenovati interresornu grupu koja će pripremiti teren za donošenje propisa kojima će se zaštiti prava istospolnih partnera_ica. Od navedenog dana pa do danas interresorna grupa, osim što je formirana i što je održala nekoliko sastanaka, ništa više nije radila na ovom pitanju.
Prava koje LGBTIQ osobe zahtijevaju nisu dodatna prava, a definitivno ne bi podrazumijevala privilegiju u odnosnu na heteroseksualne osobe, nego reguliranje istospolne zajednice, istospolnog roditeljstva, podrazumijevalo bi jednak tretman i jednaka prava koje većina građana_ki u BiH već ostvaraju. Većina bh. građana_ki gledaju na brak, roditeljstvo, mogućnost naslijeđa imovine svog partnera_ice kao na nešto sasvim podrazumijevajuće. Ne vide da su to prava koja su im zagarantirana različitim zakonskim aktima. Međutim, LGBTIQ osobe znaju da brak ili istospolno roditeljstvo ne predstavljaju isključivo akte vjernosti ili ljubavi, već prava koja ne mogu ostvariti već decenijama.
Šta kažu LGBTIQ osobe o životu sa zakonodavnom diskriminacijom
U razgovorima s nekoliko LGBTIQ osoba o njihovom položaju u BiH upravo je ukazano da onaj obim prava koji im nedostaju je upravo zakonsko reguliranje istospolnih zajednica i prava koja iz njih proizilaze, prava na usvajanje djece, plaćenu vještačku oplodnju.
Naši sugovornici_e željeli su ostati anonimni jer i dalje nastoje ostati, kako kažu, „što manje nevidljivi u zajednici“. PItanje autovanja i posljedica koje autovanje donosi LGBTIQ osobama je jedno od ključnih problema sa kojima se pojedinci_ke unutar zajendice nose. Zbog toga, vidljivost koju Bh. povorka ponosa pruža zajendici je veoma važna jer daje glas onima koji ne mogu da budu vidljivi.
“Ono što smatram da je bitno jeste stvaranje ambijenta da se te promjene zakona dese iznutra, da one budu odraz svijesti društva koje ne toleriše diskriminaciju, a ne da ih se nametne. Jer recimo i da visoki predstavnik u BiH nametne zakone, ako ih društvo ne prigrli, onda je sve uzalud.” – kaže jedna sagovornica, dodajući kako je važnost institucionalne podrške ključna za društvo koje će prihvatiti LGBTIQ osobe kao svoje građane_ke.
Jedan od sagovornika kaže da iako jedan od njegovih roditelja zna da je on gej, ta tema se u kući ne spominje, Iz takve pozicije, pojašnjava, teško je i otvoriti se prema široj zajednici ili prijaviti diskriminaciju. „Nisam nikada doživio institucionalnu diskriminaciju, možda zato što me okolina ne prepoznaje kao LGBTIQ osobu. Tokom osnovne i srednje škole o svom seksualnom identitetu nisam nikome govorio, a na fakultetu sam bio autovan među kolegama_cama na studijskoj grupi i nisam nikada zbog toga imao probleme. Ipak , kada su u pitanju profesori_ce, nemam namjeru njima se autovati jer ne znam na kakve bih reakcije naišao. Mislim da sve zakonske mehanizme za sankcionisanje diskriminacije treba koristi. Ali jedno je imati prava na papiru, ali nisam siguran kako bi to bilo kada diskriminaciju prijaviš recimo na univerzitetu pogotovo kada bi ona poticala od profesora. Vrlo sam skeptičan.” Dodaje kako se ne razumije u pravne mehanizme, te da smatra da je važno biti zakonski prepoznat i zaštićen, ali da često problemi nastaju zbog osobe koja bi trebala da implementira te iste zakone.
Biti dio LGBTIQ zajednice ne znači, kako se to u našem društvu nerijetko percepira „biti drugačiji“, „biti bolestan“, u konačnici biti osuđen na nemogućnost javnog življenja svog autentičnog života.
Ali da vi se mijenjala percepcija prema LGBTIQ osobama, da bi LGBTIQ osobe bile integrisane u društvo, potrebna prije svega zakonska ravnopravnost, javna podrška i zaštita institucija.
I dok se takav stav većine ne promijeni, neće se mijenjati ni odnos, nažalost, vrlo često i same porodice, koja pritisnuta patrijarhalnim predrasudama ili odbacuje svoje članove, ili njihovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet nastoji prikriti ili ingorirati.