Piše: Lejla Huremović
Sama najava prve Povorke ponosa u Bosni i Hercegovini donijela je ogromnu vidljivost i angažovanost mnogih ljudi. Odjednom se na svakom koraku govori o LGBTIQ osobama i čini se da se budi i uspavana masa koja nema ništa protiv, ali su inače pasivni. Bude se, jer ne mogu da stoje nepomični dok neko pored njih širi govor mržnje i poziva na nasilje.
Dok posmatram to buđenje, pitam se: koliku moć ima sam taj čin šetanja?! Pitam se i sa uzbuđenjem čekam taj 8. septembar, kada će prva Povorka ponosa biti održana u Sarajevu.
Iza nas, aktivista/kinja koji su se odlučili da uđu u proces organizacije, stoji više od decenije djelovanja na polju borbe za bolji život i prava lezbejki, gej, biseksualnih, trans i interspolnih osoba u Bosni i Hercegovini. Organizovano je toliko diskusija, radionica, treninga, održano na desetine (ako ne i stotine) sastanaka sa predstavnicima institucija.
Aktivizmom smo uspjeli uticati na promijenu ili dopune mnogo zakona koji se tiču prava zajednice.
LGBTIQ osobe, u poređenju sa situacijom od prije 10 godina, danas imaju mogućnost da budu dio različitih vrsta druženja u sigurnim prostorima u Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, Prijedoru. Postoje besplatni servisi pravne, vršnjačke i psihoterapijske podrške. Otvaraju se prostori za mlađe generacije koje odrastaju u društvu u kojem ne znaju za vrijeme kada neće biti aktivna niti jedna organizacija, kada neće biti niti jedne aktivnosti.
Mi, malo stariji, iskusili smo takvo vrijeme i znamo koliko je bilo teško odrastati bez podrške aktivista/kinja i organizacija.
LGBTIQ osobe čine hrabrost i otpor
Ove godine je zagrebačka Povorka ponosa proslavila punoljetstvo. Osamnaest godina mukotrpne borbe za autentični život, život vrijedan življenja. Ove godine stotine i stotine tinejdžera/ki u Hrvatskoj pune osamnaest godina tokom kojih su odrastali uz Povorku ponosa.
Nekoliko desetina aktivista je uspjelo načiniti ogromne promjene u poboljšanju svakodnevnog života LGBTIQ osoba u Hrvatskoj. A tome je ponajviše doprinijela upravo Povorka ponosa.
Za zagrebačku Povorku ponosa kažu da je najduži (i jeste) otpor i protest u Hrvatskoj. Aktivisti/kinje poručuju da su mnoge bitke dobivene, ali da LGBTIQ zajednica još živi u strahu od nasilja.
E, pa, zamislite onda kako LGBTIQ zajednica živi u Bosni i Hercegovini, državi koja još nije organizovala povorku ponosa.
Kroz svoj dugogodišnji aktivizam, imala sam priliku upoznati na stotine LGBTIQ osoba koje žive u BiH i koje se susreću sa različitim vrstama pritisaka, ucjenama, maltretiranjem, vršnjačkim i porodičnim nasiljem, nasiljem na ulici. Osoba koje žive u strahu.
Susretala sam se sa LGBTIQ osobama koje ne idu u organizacije koje se bave zaštitom njihovih prava, uglavnom zbog straha od autovanja. I tačno znam taj osjećaj, jer sam ga živjela u svojim tinejdžerskim godinama. I znam da je strah opravdan, i znam da je taj strah užasno mučan.
Ipak, pojedinci iz LGBTIQ zajednice, osobe koje sam upoznala i sa kojima sam sarađivala i družila se, pokazuju izuzetnu hrabrost dok svaki dan u svom okruženju pružaju otpor i bore se za svoj život. I ja sam ponosna na njih.
Ponosna sam jer ne odustaju čak i kad su stjerani u četiri zida.
I zbog toga smatram, istinski sam uvjerena, da je vrijeme, krajnje vrijeme, da izađemo na ulicu i poručimo da smo i mi dio ove države, dio ovog društva i da više nećemo ćutati na nasilje koje proživljavamo.
Vrijeme je da glasno kažemo ‘dosta’! Dosta ucjenama, dosta maltretiranju, dosta nasilju.
Dvije godine priprema
Prije neke dvije godine, među aktivistima/kinjama sazrela je inicijativa da se uđe u ovaj aktivistički poduhvat. Iza nas je dvije godine aktivnog promišljanja, i godina intenzivnog planiranja prve Povorke ponosa. I važno mi je to naglasiti.
Aktivisti/kinje iz cijele zemlje, njih 15, u ovu priču je ušlo ozbiljno i odgovorno. U prethodnih godinu dana mnogo smo radili sa aktivistima/kinjama iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a koji su organizovali prve povorke u ovim državama. Zahvalni smo na svom iskustvu koje su nam mogli prenijeti, na svim savjetima i podršci koju dobijamo.
Najviše smo prolazili sigurnosne aspekte organizovanja jednog ovakvog događaja i trenutno na tome radimo. Svjesni da organizovanjem prve Povorke ponosa ne možemo promijeniti sve, i da je ovo samo početak jedne nove, snažnije borbe, za društvo svih nas. Društvo koje može biti slobodnije i koje može poštovati različitost.
Nije floskula kada kažemo da ovaj aktivistički protest ima ogromnu moć da protrese društvo i da načini promjene, što smo naučili i iz susjedstva.
Ono o čemu kroz pripremanje same Povorke ponosa diskutujemo jeste i činjenica da dobijanjem ovolike vidljivosti, sama LGBTQI zajednica postaje izloženija. To je iskustvo i LGBTIQ zajednice i organizatora/ica povorki u regiji.
Međutim, da bismo napokon mogli slobodnije i sigurnije živjeti, moramo postati vidljiviji. Da bismo promijenili stavove i ponašanja, prije svega, naših najbližih (porodice, prijatelja/ica, kolega/ica), moramo stati iza naših života. Moramo glasno reći da ne postoji drugi način življenja, nego ovaj život u našim tijelima.
Da ne možemo živjeti tuđe živote i da nijedno ljudsko biće nije stvoreno da bi u sebi gušilo sebe. I naravno, to neće učiniti organizovanje jedne povorke ponosa, ali hoće pokrenuti lavinu “izlaska iz ormara”, izlaska iz četiri zida.
Uvjerena sam, a istorija je to već pokazala, da i pred ljude iz LGBTQI zajednice u BiH, dolaze godine autovanja, autentičnijeg i sretnijeg življenja.
Propitivanje koncepta slobode
Nikad više nego u ova zadnja dva mjeseca nisam sama sa sobom propitivala pitanje slobode. Često razgovor o slobodama ostane u nekoj apstraktnoj sferi. Međutim, ovaj period – od objavljivanja informacija o Povorki ponosa – dao mi je lice te slobode.
Napisala sam neki dan za jedan magazin da nikad nisam bila slobodnija nego sada i da sam se uspjela izboriti da mogu biti ono što jesam u svim sferama svog života, ali da ne mogu biti slobodna dok drugi oko mene nisu.
Ne mogu biti slobodna dok osjećam lance koje imaju moje prijateljice. Dok osjećam bol od nemogućnosti da slobodno šetamo ulicom. I to je ona slavna rečenica koju osjećam svakim milimetrom svoga tijela: niko nije slobodan, dok svi nismo slobodni.
Zbog toga dobijam još više energije da se borim(o). Zbog ovoga smatram da je neophodno da se svi ujedinimo, jer povorka ponosa nije samo pitanje LGBTIQ osoba. Ovo je pitanje svake osobe koja želi da postoji u ovom društvu i da bez straha bude drukčija. Bez straha od napada, ucijene, otkaza ili nedobijanja posla zbog toga što je drugačija ili se ne uklapa u društveno nametnute norme.
Ja želim da živim u društvu u kojem su dobrodošle i pokrivene žene, i lezbejke, i Romkinje, i sve osobe, bez obzira na njihove identitete. Želim i boriću se za takvo društvo. Ipak, ne mogu sama.
Zato pozivam sve vas, sve nas, da se ujedinimo, jer se jedino tako možemo osloboditi lanaca nametnutih kroz nacionalističke i fašističke politike koje vladaju decenijama.
Autorica je članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa. Tekst je izvorno objavljen na web stranici Kosovo 2.0