Piše: Vanja Stokić, članica OO-a Bh. povorke ponosa
Pandemija je donijela mnogo nesigurnosti i izazova za sve, posebno za LGBTIQ zajednicu. Prošlogodišnje obilježavanje Bh. povorke ponosa krenulo je upravo iz potrebe da prepoznamo izazove sa kojima se društvo, ali i zajednica suočava u borbi protiv pandemije.
Posljednji val pandemije suočio nas je sa ponovnim zatvaranjem, nesigurnošću, stresom, poteškoćama da se vidimo i okupljamo. Ali i umorom i anksioznošću zbog činjenice da se ne nazire kraj. Zbog toga je Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa nedavno organizovao webinar na kome smo razgovarali o mentalnom zdravlju.
„Novi OO Bh. povorke ponosa je nedavno formiran. Razgovarali smo o posljedicama koje pandemija ostavlja na cjelokupno društvo, pa tako i na LGBTIQ osobe. U javnom prostoru se vrlo malo govori o mentalnom zdravlju LGBTIQ osoba, ne postoje sigurni prostori i događaji uživo. Socijalizacija LGBTIQ osoba je potpuno nestala. Nedostatak načina da se komunicira sa vlastitim mrežema podrške, stalno suočavanje sa lošim vijestima i generalni strah za zdravlje dovoljni su da značajno ugroze mentalno zdravlje pripadnika_ca zajednice“, kazala je članica OO Bh. povorke ponosa, Lejla Huremović.
Članovi_ce LGBTIQ zajednice podijelili su svoja iskustva, kao i poteškoće sa kojima se susreću tokom pandemije.
„Najviše me je pogodilo to što sam morala da se vratim da živim sa roditeljima, usred nepovoljne finansijske situacije. Roditelji su jako homofobični, nisam se osjećala sigurno u kući. Teško sam se nosila sa svojom anksioznošću jer sam izgubila svoj siguran prostor. Gubitak slobode izražavanja me jako pogodio“, navela je jedna osoba.
Za neke od njih najviše je štete pretrpio seksualni život, upravo zbog nepostojanja sigurnih prostora.
„Manjak seksa i rizici koje seksualni kontakt nosi sa sobom. Nemogućnost kontaktiranja sa ljudima i zabrana putovanja. Strah do gubitka posla i finansijske sigurnosti. Nemogućnost odlaska na psihoterapiju. Vraćanje kući u toksično okruženje“, navela je druga LGBTIQ osoba.
Da su anksioznost, nesigurnost i neizvjesnost najveće mentalne poteškoće zbog kojih LGBTIQ osobe traže pomoć stručnjaka, potvrđuje i psihoterapeutkinja Fondacije „Krila nade“ Marija Šarić. Veliki teret su nesigurna finansijska situacija i život u toksičnom okruženju.
“Rekla bih da najveći problem imaju transrodne osobe, a potom gej muškaci koji su autovani. Nemoguće je živjeti svoj identitet. Nailazimo na probleme gdje su se osobe vratile da žive sa roditeljima i roditelji vrše pritisak na njih, upravo zbog izražene homofobije, ali tu nisu uključeni samo roditelji već i šira porodica“, govori Marija Šarić.
Pandemija kao krizni događaj koji traje već godinu dana i ne nazire mu se kraj, pogodio je sve stanovnike na planeti. Problem je što većina ljudi nema adekvatne mehanizme kako bi se nosili sa novonastalom situacijom.
„Da stvari budu još komplikovanije, pojedine gupe, kao što je LGBTIQ zajednica, bivaju više pogođene samom pandemijom. Ono što se veze za LGBTIQ zajednicu jeste fenomen nazvan ‘stres manjine’. To je povećan nivo stresa kojem su izloženi pripadnici zajednice, zbog stigme i diskriminacije koju doživljavaju i porodičnom prostoru i u svakoj drugoj sferi života. Već je jako dobro dokumentovano kroz psihologiju da su to razlozi zbog čega mentalno zdravlje može biti i jeste narušeno kao generalna dobrobit“, govori psihoterapeutkinja Belma Žiga.
LGBTIQ zajednica je i prije pandemije bila izložena velikom stresu, koji je u posljednjih godinu dana samo još više porastao. Pandemija i zatvaranje u prostore koji često nisu sigurni za članove_ce zajednice, doprinijeli su tome da se socijalna nejednakost poveća.
„Stres manjine zapravo radi na dva principa. Objektivno, da su članovi zajednice izloženi nasilju i različitim oblicima diskriminacije. I subjektivno, da u koji god prostor da ulaziš, svaki put kad ulaziš postoje očekivanja da bi moglo da dođe do nasilja, stigme ili diskriminacije. To definitivno utiče na mentalno zdravlje. Sa tim ulazimo u pandemiju, koja kao domino efekat utiče na sve pore našeg života“, ističe Belma Žiga.
Prema istraživanjima, trećina LGBTIQ osoba u Americi se nikada ne autuje svojim roditeljima, dok neki to urade tek u odrasloj dobi. Uz odbacivanje od strane roditelja veže se narušeno mentalno zdravlje, kao i niz anksioznih i depesivnih poremećaja. Beskućništvo i samoubistvo javljaju se kao rizici. Takođe, podaci iz Amerike i Turske pokazuju da LGBTIQ osobe najčešće rade u uslužnim djelatnostima, koje su trenutno pogođene teško pandemijom. Gubitak posla vodi do siromaštva i nemogućnosti zdravstvene zaštite. Na sve to, gubi se kontakt sa zajednicom, koji je jako važan.
„Prostor socijalizacije sa drugim pripadnicima zajednice je izuzetno važan. Ako nemamo podršku porodice, to nam ostaje kao najvažnija podrška koja nam treba da preživimo i da se osjećamo dovoljno dobro. Tamo gdje imamo roditeljsku podršku i prihvatanje, to služi kao najvažniji zaštitni faktor za mlade. Roditeljsko prihvatanje štiti od diskriminacije i neprijateljstva u društvu“, napominje Belma Žiga.
Izazovi online psihoterapije
Izazovi su nastali i za psihoterapeute, koji su svoj rad morali da prebace u online sferu. To je dosta utisalo na sam odnos sa klijentom. Pozitivna stvar je što je sada psihoterapija dostupna svima, bez obzira gdje se nalazili. Jedan od većih problema jeste pronalazak sigurnog prostora, jer članovi_ce LGBTIQ zajednice moraju da budu na mjestu gdje će slobodno pričati o stvarima koje ih muče, a da pritom imaju pristup internetu. Veliki problem je i nedostatak direktnog kontakta.
„Neki klijenti nipošto ne žele da rade online. Onima koji imaju socijalne fobije je mnogo ugodnije online. U nekom trenutku smo se dosjetili da odemo u šetnju sa osobama kojima je neophodan kontakt, na sigurnoj distanci. Uz kafu za ponijeti uspijemo da razgovaramo, posebno ako je radni dan. Pazimo da se ne viđamo svake sedmice uživo, već jednom online a jednom uživo“, prepričava Marija Šarić načine za prevazilaženje prepreka koje je pandemija donijela.
Izazovi su postavljeni i pred peer-to-peer, odnosno vršnjaško savjetovanje, koje funkcioniše tako da vršnjaci jedni drugima daju pravnu ili psihološku podršku. Vršnjački savjetnik u Sarajevskom otvoernom centru Mateo Čovčić kaže da se time doslovno nudi rame za plakanje.
„Međutim, šta se dogodi u pandemiji? Mi se više ne možemo dodirnuti. Jako nam je važno da dijelimo prostor. Izbjegavali smo riječ ‘online’ na fakultetu jer se ne uspostavi bliska atmosfera, nema kontakta, ali to je sada postalo novo normalno. Nezgodno je i za jednu i za drugu stranu. To ne možemo nadomjestiti. Vršnjačko savjetovanje pokušava postići rekonekciju, reintegraciju u zajednicu“, objašnjava on.
Dodaje da je vršnjačko savjetovanja u pandemiji jako frustrirajuće za obje strane. U samo 60 minuta, koliko traje jedan susret, dvije osobe bi trebale da razgovaraju o različitim temama, uspostave kontak, a možda i prijateljstvo.
„Zvuči jednostavnije nego što u stvarnosti jeste. Zbog gubitka posla ili toga što su učenici osnovnih ili srednjih škola, LGBTIQ osobe moraju da ostanu u kućama. Nije im ugodno govoriti da su gej, da imaju romantičnog partnera, da imaju prijatelje. Bitno je da se takvi detalji ne zanemaruju tokom savjetovanja. Roditelji ne znaju za romantični odnos, ne dolazi u obzir bilo koji spomen seksa ili kondoma. Bilo koje riječi: gej, bi, lezbejka, trans… To budi nenormalne količine anksioznosti. Teško je biti u roditeljskom domu i o tome otvoreno pričati“, upozorava Mateo.
Život u nepodržavajućem okruženju stvara problem neslobode. Kod adolescenata se javlja sklonost ka samoubistvu. Prilagođavanje okolini je takođe veliki problem. Kod osoba postoji želja da pokažu svoju autentičnost, ali nisu slobodni čak ni da se obuku onako kako bi željeli.
„Javljaju se na terepiju zbog problema prihvatanja svog identiteta. To je u redu kada je u pitanju adolescent, ali nije kada je osoba strarija od 25 godina. Življenje duplog života, problemi u ljubavnim vezama… U posljednje vrijeme imamo problem da svi vole da slušaju sami sebe dok pričaju, pa nema ko da nas sasluša. Neki klijenti dolaze samo da bi sa nekim razgovarali“, navodi Marija Šarić.
Pomoć potrebna i roditeljima
Ona predlaže da se i roditelji između sebe organizuju, kako bi podržali jedni druge i svoju djecu, te razmijenili iskustva i informacije. Isto to savjetuje i LGBTI osobama.
„Udruživati se u grupe, odlaziti kod prijatelja, razgovor sa ljudima, edukacija, prikupljanje novca da odu preko granice, vakcinacija. Izlazite napolje, šetajte, družite se“, preporučuje.
Belma Žiga upozorava da i roditelji LGBTIQ osoba prolaze kroz različite faze, u kojima trpe neprijateljstvo od strane porodice i okoline. Oni često nemaju dovoljno informacija o seksualnoj orijantaciji i rodnom identitetu, pa odlučuju da ih traže na Internetu. Ipak, tu ih čeka mnoštvo neadekvatnih informacija.
„Djeca su dovoljno informatički pismena i poznaju strane jezike pa mogu da pronađu informacije, ali roditeljima to nedostaje. Čini mi se da su informacije do kojih dolaze iskrivljene i onda budu uplašeni za život i dobrobit svoje djece. I roditelji prolaze kroz faze coming outa“, podsjeća Belma Žiga.
Romantične veze pred novim izazovima
LGBTIQ osobe tokom pandemije patnere_ke u najvećoj mjeri pronalaze putem aplikacija i sajtova predviđenih za to. Međutim, kada ste ograničeni samo na takav kontakt, nastaje problem u odnosu.
„Sve što nedostaje, naš mozak doda pa sve zavisi kako tumačimo poruke. Moj savjet je kreativno prilagođavanje, možda posegnuti za starim metodama upoznavanja“, ističe Marija.
Osobe koje imaju veze na daljinu su se našle pred novim izazovima, jer se njihova podrška sada nalazi u drugom gradu, do kog ne mogu da dođu.
„Opet smo ostali na nekim porukama i nema fizičkog kontakta. Barem kroz taj romantični kontakt možemo shvatiti koliko je važan dodir, koliko je važno da smo kao ljudi prihvaćeni“, podsjeća Mateo.
Što se desi na psihoterapiji, tu i ostaje
Kada govorimo o samim odlascima na terapije važno je znati da sve što izgovorite na psihoterapiji ostaje između vas i psihoterapeuta. Osim ako imate namjeru da povrijedite sebe ili nekog drugog. Najvažnije je početi sa terapijom, sama odluka je polovina rješenja.
„Kad se odvažite, već je 50 posto terapijskog procesa riješeno. Ostaje da rješavamo narednih 50 posto. Prvo vas pitamo kako vam možemo pomoći, a onda slijedi psihoedukacija, gdje mi objašnjavamo koja je razlika između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta. Najbitnije je da provjerite da li je ta osoba stvarno obučena i da li vam odgovara. Svaki obučeni psihoterapeut će vam reći da se prvo upoznate pa da odlučite da li vam se dopada ili ne. Ne odgovara svaki psihoterapeut svakoj osobi. Ono što vama treba jeste da se usudite da se obratite nekom od psihoterapeuta“, savjetuje Marija.
Kako pomoći sebi?
Potražiti pomoć nije znak slabosti već brige za sopstveno zdravlje. Razvijanje sebe kao osobe, ali i odnosa koje imamo sa svojom okolinom.
„Obratiti se za pomoć je ljubav. To je nešto najbolje što osoba može da uradi za sebe. Ta znanja i iskustva vas grade“, ističe Mateo.
Psihoterapija i vršnjaško savjetovanje su besplatni za članove LGBTIQ zajednice. Sve troškove pokriva Sarajevski otvoreni centar, na vama je samo da započnete s procesom. Kako biste smanjili novo stresa u ovom izazovnom periodu, Belma Žiga savjetuje da budete mudri.
„Ukoliko možemo da se ne dovodimo u situaciju da doživimo stresne i traumatske događaje, to bi bilo pametno. Ukoliko ne možemo, možda mi možemo da ponudimo svoje usluge i za sve zainteresovane roditelje koji žele da nauče više o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Da shvate šta se dešava i zašto je važna njihova podrška za mentalno zdravlje njihove djece“, kaže ona.
Veliku ulogu imaju i aktivisti, koji bi trebalo da osluškuju potrebe zajednice i njene čalnove_ce pitaju šta im je potrebno, kako bi se na te potrebe pokušalo adekvatno odgovoriti.
„Zadržati mir je direktno povezano o time koliko smo izloženi informacijama o zarazi i smrti koje dolaze do nas. Stručnjaci savjetuju da se ograniči broj koliko puta provjeravamo informacije, a da mjesta sa kojih ih čitamo zaista budu provjerene“, savjetuje Belma.
Ipak, ona upozorava da je nemoguće u potpunosti zadržati mir, ali da je i to u redu.
„Ne treba težiti potpunom miru, već tome da budemo dovoljno dobro. Da razgovaramo sa sobom i prema sebi se odnosimo sa dovoljno nježnosti. Imamo pravo da izgubimo živce i da smo frustrirani i da nismo sretni. Da gledamo kako možemo da ispunjavamo svoje potrebe“, ističe ona.
Sarajevski otvoreni centar uskoro počinje sa grupama vršnjačke podrške, koje su nastale iz potrebe da se ponovo uspostavi konekcija za zajednicom. Dobra vijest je da Sarajevski otvoreni centar mapira sve terapeute i centre koji su raspoloženi za rad sa LGBTIQ zajednicom, pa će širom države biti dostupni centri koji su LGBTIQ friendly. Na vama je da pronađete onaj koji vam odgovara i da radite na boljoj verziji sebe.