Prenosimo tekst Nedima Jahića, jednog od podržavatelja prve Bh. povorke ponosa.
Moje ime je Nedim Jahić. Ne pišem više tako često koliko sam nekada pisao. Oprosti ako su mi rečenice nezgrapne, ali evo, da zabilježim. Navest ću ti par priča, označim ti ih po mjesecima za koje ih vezujem. Godine su nebitne, sve to još uvijek traje.
Decembar. Gradske vlasti u Prijedoru su zabranile okupljanje građana na Trgu Krajine na kojem je planirano obilježavanje Dana ljudskih prava – 10. decembra. Ljudi, meni poznati samo po imenu i prezimenu, i po nekoliko tekstova koje potpisuju, pozivaju građane i građanke Bosne i Hercegovine da im se pridruže na protestu. Žele izraziti ‘građansku neposlušnost’ i izaći na Trg Krajine, uprkos zabrani. Tih dana sam svjež s terena, proveo nekoliko mjeseci u Bratuncu i Srebrenici. Glasnije govorim od ostalih i upadam u riječ poštenom svijetu u Sarajevu koje tih dana problematiziraju neke, meni u tom trenutku, banalne teme. I odlično, evo ga Prijedor. Konačno nešto dovoljno važno ustajanja.
Uhvatio sam autobus, proveo cijeli dan u putu, stigao nekad kasno naveče. Kontam, doći će masa ljudi, vjerovatno će se nešto isplanirati, kako, gdje i šta. Tek nekad sutra ujutro ću shvatiti da nas na ulicu izlazi manje od deset, a ljude koji će poredati sa mnom na prijedorskim ulicama tog dana ne okuplja gotovo ništa drugo osim stava da skup za Dan ljudskih prava ne smije biti zabranjen. Bilo je i nekoliko Slovenaca s nama, već se i neki performans osmislio, trebalo je izgovoriti rečenicu ‘Gdje se krše ljudska prava, građanska neposlušnost postaje dužnost.’ U glavi ponavaljam sto puta rečenicu, jer mi se čini da je vrlo jednostavno ispremetati riječi neposlušnost i dužnost, pa ću onda pokvariti cijeli događaj. Prijedorska policija zblanuto posmatra, nas sedmero realizira zamišljeni protest, prisutni svijet se ibreti, i poslije odrađenog ‘posla’, napuštamo Trg Krajine. Većinu ljudi s kojima sam tog dana hodao ulicama Prijedora neću više vidjeti. U godinama koje su došle kasnije, Prijedor će postati mjesto gdje će okupljanja za Dan bijelih traka postati pravilo. Nekad bih otišao, nekad ne bih, činilo mi se da su ta ulica i taj trg dobili svoj ‘komad slobode’. Možda i nisu, možda se sloboda mora izboriti uvijek ponovo, ispočetka. Napominjati one koji zaborave.
Novembar. Nas dvadesetak studentica i studenata u Sarajevu je okupio program koji se bavio pitanjem diskriminacije i neprovedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci. Uobičajni NGO skup, koji se temeljio na osiguranoj hrani, smještaju i refundaciji troškova puta, prelomila je ideja da se razbije monotonija brojnih sastanaka sa raznoraznim donosiocima odluka te izađe na ulicu. Taman je naredni dan bio 25. novembar, Dan ZAVNOBIH-a ili Dan državnosti.
Znali smo da će se tog jutra predstavnici državnog vrha okupiti pred Vječnom vatrom, pa smo poranili i oko 7.30 smo posjedali na toj lokaciji. U rukama smo nosili papir sa pitanjem ‘Ko je odgovoran’, pitajući se ko će odgovarati za Ustav koji krši ljudska prava vlastitih građana.
Sjedenje je izazvalo reakciju pristunih, pa su tadašnji članovi Predsjedništva, uz uobičajne protokolarne priče, morali dati i svoj komentar na okupljenu mladost koja ćumura pred Vječnom vatrom. Niko nas nije dirao, za nekih petnaest minuta smo se razišli i okupili na unaprijed dogovorenom mjestu. Imali smo osjećaj da smo nešto napravili – tako malo ljudi je promijenilo poruku koja će tog dana otići u medije.
Prošlo je toliko godina od tada. Presude Evropskog suda za ljudska prava se nisu provele. Ne znam koliko bi učesnika tog protesta danas ponovilo ‘sjedenje pred Vječnom’. Znam da svako malo taj trenutak spomenemo, i ako ništa, dobro se nasmijemo na teme priča o pripremama i nagovaranja da se akcija realizuje. Bio je to naš protest, nešto što nas je približilo i obilježilo jednu zimu u našoj mladosti.
Septembar. Roditelji iz Konjević Polja su došli pred zgradu OHR-a u Sarajevu. Par dana ranije smo se bavili prikupljanjem činjenica na terenu koji se tiču diskriminacije u pristupu obrazovanju koju trpe đaci iz bošnjačke povratničke zajednice pri područnoj školi u Konjević Polju koja pripada Osnovnoj školi „Petar Kočić“ iz Kravice.
Nakon dugo vremena, neko se u ovoj zemlji odlučio otvoreno obratiti međunarodnoj zajednici. Tu su, na adresi Emirika Bluma 1, i svi gledaju u kapiju zgrade OHR-a. To je tema sjednica Vijeća za implementaciju mira, prebacuje se odgovornost sa jedne međunarodne institucije na drugu, mediji postavljaju pitanja. Roditelje posjećuju brojni političari, intelektualci, novinari, aktivisti. Neki donose ćevape, neki grede za šatore, neki obećavaju pravnu pomoć. Vidjećemo.
Došao mi Ikan. Moj drug iz Pobuđa. Nedaleko od Konjević Polja. Ispričali se sa roditeljima, i više ne znamo kako još možemo pomoći. Advokatu Nedimu Ademoviću smo ispričali sve što imamo, donijeli sve što smo zapisali. Ja završio svoj tekst za Al Jazeeru Balkans, naslov „Čekajući Rozu Parks u Republici Srpskoj“. I kažem Ikanu, ma šta ćemo, moramo i mi zanoćit. Ikan me gleda, kaže hajde dobro.
Otišli smo po dukserice i deke. Mi smo prvi zatvorili oči tu noć u šatorima pred OHR-om. Sjećam se, ležim, i kontam, nisam bio u šatoru od EXIT-a 2011. godine. Samo se dobro skupiš i utopliš, sve brzo prođe, a probudiš se svjež. Tako je i bilo. Ujutro smo zajedno doručkovali. Roditelji će ostati pred OHR-om do kraja januara. Bio je to najduži protest pred OHR-om od rata do danas. Da li je vrijedilo? Znam da je sa njihovim odlaskom iz Sarajeva tema nestala sa ‘radara’ javnosti. Dok su bili tu, bili su i u vijestima, a pitanjem zbog kojeg su došli su svi morali baviti, barem ‘pomalo’. Otišli su, a njihovi problemi i danas traju. Vjerujem da će vam svaki roditelj iz tog šatora kazati da bi sve to opet i sve isto. Zbog svoje djece i zbog onih koji će tek doći. Mi smo tu prespavali samo jednu noć, tek toliko da ti mogu to opisati danas.
Januar. Dugoočekivana pravna bitka između višegradskih vlasti i bošnjačkih udruženja dobiva svoj konačni epilog na terenu. Terenski izvršioci, sa odobrenjem Skupštine opštine Višegrad, te uz potporu čitave jedinice specijalaca, tog će jutra sa spomenika na Stražištu izbrisati riječ ‘genocid’. Almir i ja smo se digli rano, i krenuli za Višegrad. Ne znamo šta će se desiti, samo znamo da moramo biti tu.
Za Višegrad je krenuo i autobus sa Višegrađanima iz Sarajeva, ide nešto kasnije, jer je valjda i sama ‘akcija’ policije i lokalnih vlasti najavljena za pola sata ili sat poslije. Dolazimo nas dvojica pred kordon specijalaca, tu tek pristižu TV ekipe. Predvođeni urbanističko-građevinskom inspektoricom, radnici komunalnog preduzeća, uklonili su tih teških sedam slova jedne riječi. Autobus dolazi, ali je sve već gotovo. A nas dvojica smo ostali svjedoci trenutka kada se sve dogodilo. Sve ostalo iza toga biće farsa, a svijest da je tako malo ljudi spremno stati protiv događaja takvog pravnog nasilja i negiranja prava žrtava pratiće me u budućnosti, u svakom promišljanju u kojem je većina uređivala šta je ispravno, istinito i pravično.
Tako sam nekako i prelomio. Odrastao. Nisam toliko često spominjao datume zločina, preskakao sam fotografije, privremene promjene ‘profilne slike’, zaboravio bih zapisivati statuse na društvenim mrežama koje bi donosile ‘važne’ lajkove i pohvale. Krenuo bih sto puta nešto podijeliti, pa bih odustao. Više bih pazio koga ću uvrijediti nečim, razmišljao bih po sedam koraka unaprijed, pa se zaustavljao gotovo na svemu. Pratio sam komentare mnogih o ‘što ne idete tamo, pa se borite’ na sve što bi bilo ko u Sarajevu zagovarao, mijenjao, zbog čega bi izlazio na ulicu, a znao sam da baš ti komentatori nisu bili nigdje gdje sam bio ili gdje je, negdje daleko od Marijin Dvora i Bembaše, trebalo biti. Prešutiš. Sačuvaš u sebi, da imaš reći kada bude fakat nekome zatrebalo. Evo, valjda je sad došao trenutak. Ima izać’ u septembru na Bosanskohercegovačku povorku ponosa. A obaveza svih građana i građanki je da do septembra sami sebi objasne da njihovi stavovi i mišljenja ne mogu uticati na granice slobode onoga ko im baš i nije ‘po mjeri’. Jer ako baš ovi što šetaju 8. septembra nisu ‘tvoji’, imaju negdje neki ‘tvoji’ koje drugi hoće da uklone iz javnog prostora i izbrišu iz neke druge zajednice. Na meni je da još jednom budem slučajni učesnik događaja koji će obilježiti vrijeme i mjesto u kojem živim. Zbog mog djeteta, zbog brojnih prijatelja koji tog dana neće imati hrabrosti da izađu, zbog nas.