Piše: Goran Zorić
April 2013. godine. Zahuktavaju se pripreme za prvo masovno obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru. Kako pripreme odmiču, u grupi nas koja je uključena u organizaciju događaja i koja čini okosnicu inicijative Jer me se tiče raste uzbuđenje, strah, nervoza, ali i odlučnost da od svojih namjera ne odustanemo i da izguramo stvar do kraja. Potpuno smo ubijeđeni da smo na strani istine, pravde i slobode. Ne zna se da li će se skup uopšte moći desiti onako kako smo planirali. Najveći problem je što ne postoji neko slično iskustvo iz kojeg bi mogli izvlačiti pretpostavke o tome kakve reakcije možemo očekivati. Može se desiti sve i ništa, četnici mogu napasti učesnike i učesnice za čiju bezbjednost se mi osjećamo odgovornima, ali sve može proći i u najboljem redu. U meni raste osjećaj anksioznosti i ljutnje zbog reakcija na koje nailazimo od strane predstavnika srpskog nacionalističkog narativa, te lokalnih vlasti i policije koji ne kriju namjeru da opstruišu događaj. Iako je skup bio zabranjen od strane policije i gradonačelnika, uspjeli smo da ga održimo onako kako smo htjeli. To je isti onaj događaj koji je tadašnji gradonačelnik Prijedora nazvao „običnom pederskom paradom“.
April 2019. godine. Prva bosanskohercegovačka povorka ponosa je najavljena za septembar u Sarajevu. Nakon najave dolazi do strašnog izljeva homofobije, mržnje, poziva na izolaciju i drugih oblika govora mržnje. Dvije djevojke u Sarajevu su fizički napadnute. U organizacionom odboru se držimo zajedno. Imamo osjećaj da nam kontrola izmiče iz ruku i da ne možemo adekvatno odgovoriti na sve reakcije na najavljenu povorku ponosa. Drugarice iz Sarajeva su najviše izložene i strahujem šta se može desiti. Svi smo se povukli u zone sigurnosti i jako pazimo na bezbjednost. Mene više nije toliko strah, previše sam toga prošao da bih se osjećao kao prije šest godina. Ohrabruju mnoge poruke podrške koje dolaze sa svih strana. Osjećaj koji dominira je ljutnja i nevjerica. Nikako se naviknuti na mržnju koja je svuda oko nas već decenijama. Ne znamo šta možemo očekivati na samom događaju, prva je povorka koja se organizuje u BiH. Niko iz organizacionog odbora ni ne pomišlja na povlačenje i odustajanje. Guraćemo do kraja, pa šta bude. Identičan osjećaj da smo na pravoj strani istine, slobode i pravde, kao i prije šest godina.
Osim sličnosti u mojim doživljajima i emocijama spram njih, ova dva događaja imaju još mnogo toga zajedničkog. Oba podrazumijevaju borbu za jednu potlačenu manjinu ugnjetavanu od strane većine. Oba streme društvu bez mržnje i straha. Oba pokušavaju kreirati društveno iskustvo bunta, nepristajanja i otpora i na taj način pokušavaju pokazati i otvoriti prostor i drugim marginalizovanim i potlačenim grupama da je jedino što se može i što ima smisla jeste borba, borba čiji ishod nije bitan, borba koja je bitna sama po sebi. I naravno, oba zahtijevaju izlazak na ulicu i izlaganje sopstvenih tijela. Smatram da danas u našem društvu nije najbitnije ni da li se radi o borbi protiv nacionalizma, patrijarhata ili kapitalizma. Ionako se radi o tri lica jedne te iste odvratne aždaje, aždaje koja nas i drži u potčinjenom položaju, aždaje koja generiše toliku mržnju oko nas, aždaje koja omogućava da nekolicina, koristeći pozicije moći, može sve, aždaje zbog koje je toliko gladnih, obespravljenih, ugnjetavanih, aždaje zbog koje smo podijeljeni i zbog koje nam je društvo potpuno uništeno i opljačkano, aždaje zbog koje naša društvena dobra više nisu naša.
I zbog toga će se povorka ponosa desiti u Sarajevu 8. septembra. Zbog toga ćemo se boriti dok nas ne bude. Zbog toga se nadam da će u ovom društvu svi i sve potlačene i potlačeni krenuti u borbu, borbu za društvo jednakih i slobodnih, društvo gdje nam mržnja neće biti jedina opcija. Zbog toga se moramo boriti za dokidanje privilegija, a ne da dođemo do njih. Zbog toga sam učestvovao u JMBG protestima, protestima za Picin park, socijalnim protestima 2014. godine, osmomartovskom maršu; išao na proteste Pravde za Davida. Zbog toga se divim ženama Kruščice i radnicama Dite i Aide. Zbog toga je bitno da se solidarišemo jedni sa drugima i ne dopustimo da nas dijele po svim mogućim aršinima.
I zbog toga se vidimo u Srajevu 8. septembra.
Autor je član Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa.