Piše: Vladana Vasić
Tri godine nakon napada na festival queer filma „Merlinka u Sarajevu,“ koji se dogodio u februaru 2014. godine, podignuta je optužnica protiv dva identifikovana napadača. Sud je potvrdio optužnicu 12. maja 2017. godine, a u februaru 2018. godine donesena je osuđujuća presuda protiv jednog od napadača kojom se napadač osuđuje na kaznu od šest mjeseci zatvora, koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine na počini novo krivično djelo.
Unatoč iskazima svjedoka i svjedokinja o pretrpljenim fizičkim ozljedama i uvredama koje su im upućene na osnovu njihove seksualne orijentacije, sud je utvrdio da oštećenima nisu bili poznati razlozi zbog kojih ih je optuženi napao. Sud je stoga propustio uzeti u obzir činjenicu da je izvršenje ovog krivičnog djela motivirano mržnjom prema osobama drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, a što je regulisano Krivičnim zakonom FBiH.
S pravosuđem, policijom i medijima u BiH se radi od 2012. godine. Radi se na edukaciji i senzibilizaciji za rad sa lezbejkama, gej muškarcima, biseksualnim, transrodnim i interspolnim osobama, te temama koje se njih tiču. Edukacije provode brojne organizacije u BiH koje rade na pitanjima zaštite ljudskih prava, skupa sa treninzima za predstavnike i predstavnice medija, policije i pravosuđa. Na milion različitih treninga smo pričali i pričale o zločinima iz mržnje, o govoru mržnje, o diskriminaciji, o kršenju slobode okupljanja, o svim nevidljivim poniženjima i kršenjima ljudskih prava koje LGBTI osobe svakodnevno doživljavaju u BiH.
A onda je Opštinski sud u Sarajevu donio presudu u kojoj ne samo da nije motivisanost mržnjom uzeo u obzir kao otežavajuću okolnost za napad na „Merlinku“, nego je optuženog osudio na šest mjeseci uslovno za krivično djelo nasilničkog ponašanja, što je po definiciji nemotivisano nasilje, a to je izveo na zaključku da oštećenima nisu bili poznati razlozi zbog kojih su napadnuti.
Dakle, četrnaest maskiranih momaka se „slučajno“ taj dan srelo na ulici u blizini održavanja LGBTI festivala i „slučajno“ upalo na isti, te napalo posjetitelje i posjetiteljice. Tu presudu sud nije dostavio nikome od osoba koje su podnijele krivične prijave, a za istu smo saznali i saznale tek nakon duge prepiske sa Opštinskim sudom u Sarajevu i Tužilaštvom Kantona Sarajevo. Niko od osoba koje su podnijele krivične prijave nije bio saslušan u svojstvu svjedoka/svjedokinje. Ni policija, ni Tužilaštvo ni Sud nisu u obzir uzeli činjenicu da su se isti momci za napad dogovorili putem Facebook stranice, gdje su jasno bila vidljiva njihova imena i prezimena.
N1 BiH je jedan od medija s kojim konkretno Sarajevski otvoreni centar najviše sarađuje i razgovara, između ostalog, upravo o diskriminaciji, mržnji i nasilju s kojim se suočavaju građani i građanke BiH – od gostovanja u emisijama, izjavama za online i TV priloge, saradnje sa njihovim senzibilisanim i ljubaznim novinarima i novinarkama na, bar se tako činilo, obostrano zadovoljstvo.
A onda u izjavi za source.ba novinar N1 kaže kako on misli da je povorka ponosa samo skretanje pažnje na osobe drugačije seksualne orijentacije, kako nema potrebe za istom, kako on nije za javna okupljanja generalno (iako je sloboda okupljanja pravo zaštićeno ustavima BiH, entiteta i kantona), te kako LGBTI osobe, kao i heteroseksualni parovi, svoje ljubavi treba da žive u svoja četiri zida. Novinar koji svoju vezu vrlo otvoreno i vrlo javno dijeli sa drugima. Nakon kontinuiranog i višegodišnjeg razgovora o nasilju, o kršenjima ljudskih prava svih građana i građanki BiH, nakon priče o ljudskom dostojanstvu i jednakopravnosti građana i građanki BiH, novinar jedne „senzibilisane“ medijske kuće ne samo da nije upoznat sa temom koju komentariše, već govori protiv poštivanja ljudskih prava. I to protiv slobode okupljanja, koja je u proteklih godinu dana u BiH na konstantnom udaru – kako sloboda LGBTI osoba, tako i sloboda žena radnica, žena u Kruščici, pokreta koji traže pravdu za Davida i Dženana, drugih radnika i radnica, bivših boraca itd.
Dok nas nema, bez nas se može. Dok nas nema, sve nam se može osporavati. Dok nas nema, sva edukacija, senzibilizacija, svi razgovori ovog svijeta, sve razbijene glave, uništeni životi, nasilje u porodici školama, svi napadi i diskriminacija, neće biti dovoljni da naše institucije, naši sugrađani i sugrađanke promijene svoje ponašanje. Dok nas nema na našim ulicama, u naše postojanje se ne vjeruje, naše povrede ne bole, naši doprinosi ne vrijede, naši životi se ne broje.
Zato nam treba povorka ponosa. Zato ćemo 8. septembra da šetamo. Da vidite lica osoba koje će i pored nasilja, pored prijetnji, pored diskriminacije i konstantnog tjeranja u četiri zida izaći na ulicu i boriti se za slobodu okupljanja svih nas u BiH!
Autorica je aktivistkinja Sarajevskog otvorenog centra i članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa 2019.